četvrtak, 04 septembar 2014 08:04

Jelena Gorički: "Multimedija je moja bolest"-Intervju povodom izložbe „Piksel=Pigment“

Pripadaš generaciji umetnika koja je, na neki način, bila izolovana tokom studija, a opet toliko otvorena prema novinama u umetnosti?

Generacija umetnika kojoj pripadam je po svemu bila „rubna“ generacija. Počev od činjenice da smo se nalazili na prekretnici društveno-političkih tokova, da smo istovremeno i generacija mira, rata i revolucije, ali revolucije koja se nije dešavala samo na planu onoga što je činilo našu mikrosredinu već i makrosredinu. Period uoči novog milenijuma je obilovao uticajem jedne nove tehnologije koja je polako zahvatala i naše zatvoreno društvo. Tako sam ja generacija slikara koji su počeli da naziru značaj te tabu teme zvane digitalna slika. Za većinu mojih starijih kolega kompjuter je predstavljao neku prečicu kojom se „bez po muke“ dolazi do rezultata i u njemu su videli neprijatelja klasičnog slikarstva u kontekstu medija. Meni i nekolicini mojih kolega je ovo otvorilo čitav novi i neistraženi svet. Osećali smo se kao slikari rane renesanse koji su uz pomoć nove tehnologije - uljane boje savladali dotad nepoznatu vazdušnu perspektivu i uveli valer u sliku. Uopšte, svaki put je neka tehnološka novina pomerala granice slikarstva. Da Da vinči nije bio pronalazač koji je uz pomoć kamere opskure projektovao realan prostor u polje platna nikada ne bi savladali geomatriju perspektive. Na sličan način su kasnije pronalasci poput mikroskopa, sočiva, fotografije, uticali na određene pojave u slikarskom mediju. Dakle, intermedijala je prilično bajata stvar ali se o njoj govori odskora, tačnije od upliva kamere i komjutera u savremenu umetnost.

Izložba kojom ćeš se predstaviti vršačkoj publici nakon punih 13 godina nosi naziv „piksel=pigment“. Šta predstavlja taj aksiom?

Jednom sam, čini mi se na trećoj godini studija, pisala odbranu „poetike digitalne slike“ i tada sam, što je bilo veoma rano za tvrditi, rekla da će sam konzument nametnuti potrebu da piksel kao osnovna jedinica vizuelne informacije preuzme primat nad pigmentom-bojom. Tokom naredne dekade gotovo svaka vizuelna informacija bila je pikselizovana; od TV-a, kompjutera, telefona do led-ekrana kojih je sada šuma na ulicama. Dakle, nova generacija je stasala na pikselu kroz koji može da primi ogroman broj vizuelnih informacija neverovatnom brzinom. Na koji način se te informacije, primane na svesnom i većim delom nesvesnom nivou, slažu u našim mozgovima i kako se nekim nasumičnim miksom istih stvara potpuno autentična impresija za svakog od nas pojedinačno? Pokušala sam da doslovce imitiram proces kojem je svako od nas koji živimo urbanim životom izložen. Da nasumično odaberem motive koji me ne zaokupljaju dubinski već površno, na nivou intenziteta, da ih u elektonskom mediju zabeležim i kao takve sačuvam u formi digitalnog zapisa. Potom taj isti proces, koji je veoma složen i zahteva promišljanje, ponovim u klasičnom slikarskom mediju. Ono što je u ovom slučaju dominantno je traganje za alatima koji će mi omogućiti da ovaplotim virtuelne alatke fotošopa. Sama digitalna skica je izuzetno važna jer je isključila nekadašnju stihijsku ekspresiju kojoj sam bila sklona u ranom periodu. Sada „razmišljan u lejerima“ oni su putokaz, postupak koji je već jednom proživljen u polju digitalne slike i ja ga sada samo ponavljam kada umesto table za crtanje koristim četku i boju.

Addio

Da li si na početku svoje karijere mogla da pretpostaviš da će to biti put kojim će se razvijati tvoja umetnost?

Nikako! Analitika je sada dominantna u procesu nastanka slike što je ranije bilo potpuno obrnuto. Prvo se dešavala čista, sirova, ekspresija koja je inicirala prvu sliku takozvanim postupkom „samonadražaja“, a zatim je ta prva asocijacija bila osnov za razradu slike pa je tek naknadno došla analitika. Zanimljivo je da tada uopšte nisam koristila skicu kao polaznu tačku za nastanak slike. To mi je bio čist višak, sputavao je spontanost koju sam želela da proizvedem. Ulazak u prostor digitalne slike me je pretvorio u kompjuter, njegova logika = moja logika, njegove putanje=moje putanje. Mada je jedan dobar deo ranih radova, koji su uključivali rad na računaru, zapravo imao za cilj da isprovocira grešku kod te savršene mašine. Bili su to računari sa malo memorije i ja sam, zadajući im puno operacija istovremeno, pokušavala da ih nateram na grešku, a zatim tu grešku zabeležim putem štampača na papiru. Tako je prvi put nastao spoj digitalne i realne slike u mojoj umetnosti. Potom bih na toj „grešci“ veoma ekspresivno intervenisala olovkom ili nekim drugim alatom pa bih postupak ponavljala, papir bi ponovo prolazio kroz štampač da bih zabeležila novu „grešku“ kompjutera. Ove sam radove nazvala „kompjuterskom ekspresijom“. Danas je ekspresije u potpunosti nestalo, moju „divlju prirodu“ obuzdala je mašina ali se, začudo, osećam daleko slobodnije dok stvaram. Reč je o potpuno introvertnoj slobodi koja se događa unutar digitalnih polja gde se sve može pomešati, kolažirati, gde se beskonačno puta može intervenisati, gde se svaka teza može dugo utvrđivati dok se sa njome ne složite. Ostatak posla je podražavanje tog prihvaćenog puta.

Možeš li definisati šta te je oblikovalo kao autora, čiji uticaji su sve prisutni?

To nije nimalo lako pitanje. Mislim da su me prvo zanimali nemački ekspresionisti zbog snažne konture koju i danas koristim, ali i njihove duboke svesti o vremenu i prostoru u kome su stvarali. Potom, tu je verovatno i moj profesor Milan Blanuša koji se ogromnim delom oslanja na pomenuti pravac samo je koloritski svedeniji. Takođe, moj omiljeni bed peinting koji je proistekao iz umetnosti grafita afroameričkog stanovništva Njujorka i nosi jednu snažnu socijalnu poruku, dakle, opet jedna grupa autora koja je socijalno osvešćena. Tu je i pop-art jer je plakat i njegova funkcija da oglašava proizvod ovde samo zamenjen za određenu ideju, a isto tako je i ruski konstruktivizam, iznedren iz plakatske propagande, dosta uticao na mene. Ukratko, to su sve angažovani pokreti koji nastaju na sličnom turbulentnom tlu u vremenu kada se društvo žestoko suočava sa samim sobom.

Svih 10 radova kojima ćeš se predstaviti nastali su u aprilu 2013. Ako izuzmemo izložbu foto-instalacija „Utopia Station“ na SPENS-u u Novom Sadu 2010. godine, u okviru Noći muzeja, dugo te nije bilo na likovnoj sceni, zašto?

Zato što je u jednom trenutku zaličilo da postajemo jedno dosadno društvo koje ulazi u jednu mirnu fazu. Počela sam da radim i bavim se mirnim i dosadnim poslom koji je predstavljao kompromis i dobru kompenzaciju za moju stvaralačku energiju. Zatim je sve počelo da se izobličuje, ubrzano klizi natrag. Dešavala se takva regresija koju niko nije mogao da isprati, a život je nadišao bilo kakvu umetničku imaginaciju svojom grotesknošću. Pomislila sam da o takvom životu nemam šta da kažem. Onda je došlo do toga da sam počela sebe da tretiram kao mali kompjuter koji obrađuje sve te informacije i izbacuje neki remix tema koje bi inače bile dosadne i profane i smatrala da je to moje viđenje sada zrelo za javnost.

 

Intervju vodila: Daniela Stojanov

Pročitano 2422 puta