Projekat "Dreamer" - Algoritam koji sanja Istaknut
Veliki teoretičar savremene umetnosti - Jovan Čekić, će upravo na na jednoj vršačkoj izložbi, negde s početka milenijuma, reći "u eri globalne merže - interneta, svaka tačka na Planeti može postati Meka umetnosti". Tako počinje priča o velikim snovima u malom gradu.
Dreamer je algoritam koji sanja, stvara i peva. Lišen je bilo kakve humanosti.
“The Deamers series”, čine slike u tehnici akrila na platnu (20 platana dim 157x135cm i tri modularne slike) multimedijalne umetnice Jelene Gorički Elke, video rad - "little places dream big", performans Rok pop hora "Family".
Projekt „Dreamer“ istražuje granice između slike, tehnologije i tela — između onog što sanjamo i onog što živimo i projekat predstavlja sintezu dugotrajnog eksperimentisanja sa tehnologijom, koje je u poslednjih nekoliko godina postalo neodvojivi deo slikarskog procesa. U projektu "Dreamaer" tehnologija više nije alat već živi pigment; nevidljiva ruka koja transformiše tradicionalno platno u procesualni, senzorni prostor.
Kroz digitalnu animaciju slika (AI algoritam) stvaraju se hipnotičke video sekvence koje deluju poput evociranih snova — vizuelnih talasa sazdanh od intuicije i algoritma. Animacije će biti projektovane na telo-kolektiv (hor Family). Ova sinergijska praksa zasniva se na ideji spajanja performativnog i duhovnog — tela i glasa, kao medijuma kolektivnog nesvesnog.
Na izložbi, Family hor funkcioniše kao „živo platno“, pulsirajuća površina koja upija i reflektuje umetničke vizije. Projekcija na živa tela briše granicu između subjekta i slike, dok glasovi hora preobražavaju prostor u rezonantno polje. Ovaj dijalog slike, tehnologije i glasa postaje simbol povezivanja tehnološkog i organskog, individualnog i zajedničkog, svesnog i intuitivnog u polju sna.
„Dreamer“ je istraživanja načina na koje nove tehnologije mogu biti utisnute u klasično slikarstvo, gde platno više nije kraj, već početak – mesto prevođenja stvaralačke energije iz materijalnog u digitalno i nazad. Time se otvara pitanje: da li sanjamo mašine ili mašine sanjaju kroz nas?
„Dreamer“ nije samo predstavljanje radova (klasičnog ili novomedijskog tipa), već prostorno iskustvo — živa instalacija u kojoj se slika udiše, ritam pleše, a san se materijalizuje kroz telo kolektiva/hora. U “sudaru” DREAMER-a i Family hora, nastaje san koji postaje zajednička utopijska slika stvarnosti.









